Naš turizam – rast bez vizije

Knjiga plodnog autora i publicista Darka Vlahovića pod naslovom Mala mjesta Brača moga: otok Brač kao integralna turistička destinacija objavljena je 2017. u vlastitoj nakladi. Iako se u prvi mah čini da je riječ o djelu koje bi, po poetičkoj vrsti, spadalo u lijepu književnost, podnaslov ukazuje da je zapravo riječ o razvojnom scenariju napisanu na lijepom i razumljivom hrvatskom jeziku što ga čini obveznim za svaku bračku, pa i za svaku otočku narodnu knjižnicu u Hrvatskoj. Djelo je napisano, očito je iz autorova uvoda, kao spomen na osebujnost bračkih mjesta, ali i kao upozorenje na krivi smjer koji mala mjesta pretvara u destinacije bez pravog razumijevanja funkcije razvoja otočkoga turističkog gospodarstva. Taj topofilni program uronjen je u obzor pozitivne kulturne memorije otoka Brača u nadi da će otok i njegovo stanovništvo razviti novu kolektivnu stvaralačku snagu i dočekati nove „zvjezdane trenutke“.

Izd. vlastita naklada, 2017.

Nažalost, ne samo otok Brač nego gotovo sav naš jadranski obalni pojas izložen je u dobroj mjeri nekontroliranoj, stihijskoj turističkoj izgradnji, koja drastično ugrožava dugoročnu perspektivu razvoja turizma na područjima na kojima je koncentrirana najvrednija i najvažnija hrvatska resursna osnovica turizma. Vlahović ispravno opisuje vrijednost naročitih prirodnih odlika, posebnosti i neponovljivosti njegova zavičajnog otoka, ali navodi  i opasnost koja prijeti otoku od okupiranja, rasprirodnjavanja i obezvređivanja prostora. U novoj paradigmi razvoja teži očuvanju ljepote otoka i vraćanju vedra života na njemu; turistički razvoj u svakom slučaju zahtjeva pravila i moral, zahtijeva i odgovornost da se održi radosna sigurnost, zahtjeva i to da se maritimni turistički životni prostor  sačuva i za generacije koje će doći poslije nas.

Ekološki i kulturni kapital

Knjiga se sastoji od sedam poglavlja, a svako od njih krije podatke i interpretacije ključne za suvremeni ekološki i kulturni kapital otoka. U tom se smislu u prvom poglavlju vrlo iscrpno raspravlja o ključnim svojstvima bračkih resursa, ponajprije o činjenici da je Brač najveći dalmatinski otok s 2.500 sunčanih sati godišnje. Podsjeća se da je klima presudni element turističkog iskustva. Naglašava se činjenica da osobito hrvatska strana Jadranskog mora ima obilježja toplih južnih mora jer tu temperatura na površini ne pada ispod 10 °C, što utječe na veću prosječnu temperaturu hrvatske u odnosu na druge sjevernomediteranske rivijere. Naime, francuski obalni pojas ima 2 °C nižu prosječnu temperaturu, dok talijanska strana Jadrana ima čak 3 °C nižu prosječnu temperaturu od hrvatske. Takav resursni sklop čini biotropne značajke hrvatske strane Jadrana osobitim u svjetskim razmjerima te se one mogu koristiti kao relaksans i stimulans u raznim oblicima turističke ponude. No za to je preduvjet čuvanje postojećih ekosustava.

Zlatni rat nije jedino mjesto na kojemu treba revitalizirati kolektivne akcije / Snimio Ivo Čagalj /  PIXSELL

Tema ekosustava kao integralne resursne podloge za razvoj turizma navodi autora da u drugom poglavlju knjige precizno inventarizira povijesno blago bračkih naselja. Postupak inventarizacije kojim su opisani doslovno svi elementi socio-kulturnog kapitala otoka Brača proveden je zato što je autor došao do spoznaje da se tekući razvoj otoka ne orijentira prema dugoročnim ciljevima (viziji i misiji), nego prema kratkoročnim (špekulantskim) ciljevima pa se time ugrožavaju generičke osobine otoka. U tom smislu autor reafirmira važnost koncepta prihvatnoga potencijala jer je on teorijski okvir za realne instrumente kontrole agresivnih pritisaka na otočne ekosustave i lokalni alat za borbu protiv rastrošnoga korištenja prostora. Autor demokratizira i demistificira operacionalizaciju koncepta prihvatnoga potencijala tvrdnjom da sva bračka mjesta mogu samostalno procijeniti prihvatni kapacitet. Ta se tvrdnja posredno potvrđuje činjenicom da Brač ima sveukupno dvadeset naselja i nekoliko zaselaka „pitome fizionomije“ iz kojih izvire „arkadija bračkog krajolika“. U tom kontekstu autor duhovito zaključuje da bi nesposobnost da se na Braču u demokratskom ozračju samoprocijeni prihvatni potencijal mjesta bio jednak nesposobnosti kapetana da procijeni tonažu koju može zaprimiti brod kojim zapovijeda.

Treće poglavlje posvećeno je, ne bez razloga, povijesnom pregledu razvoja turizma, popraćeno kratkom evaluacijom svake pojedine razvojne etape. Najprije se podsjeća na evoluciju od klimatskog do kupališnog turizma te se raspravlja o velikoj ulozi koju su imala lokalna društva za poljepšavanje mjesta u razvijanju turizma na Jadranu. Ističe se veliki entuzijazam lokalnih poduzetnika i mještana u podupiranju takva razvojnog pravca, a razdoblje se ocjenjuje kao stvaralačko. Slijedi opis razvoja masovnog turizma u razdoblju od 1960. do 1975. Autor tvrdi da su te godine ključne za gospodarski napredak otoka, posebice turizma. U tom razdoblju izgrađena je kompletna suvremena otočka infrastruktura, kao i prvi najsuvremeniji hotelski i drugi turistički kapaciteti i sadržaji. Na Braču je u to vrijeme stasalo ne samo poduzeće Zlatni rat nego i škola koja je obrazovala radnike u području hotelijerstva i ugostiteljstva. To razdoblje autor naziva stvaralačkim razvojem te ga bilježi kao brački „zvjezdani trenutak“.

Razvojna kriza

S tranzicijom počinje razdoblje inercije, nefunkcionalne privatizacije i tajkunizacije s popratnom pojavom prodaje vrijednoga zemljišta. Sa završetkom zvjezdanog trenutka na Braču valja, drži autor, osvijestiti pojačanu odgovornost za lokalne resurse. To u prvom redu znači zaštitu bolske plaže, pri čemu je osnivanje javne ustanove te namjensko korištenje sredstava prikupljenih od koncesije put prema rješenju problema. No bolska plaža nije jedino mjesto na kojem treba revitalizirati lokalne institucije kolektivne akcije. Potrebno je potaknuti širi društveni proces koji teži povratku nadležnosti u lokalne zajednice zakonskim sredstvima.

Četvrto poglavlje knjige osobito je aktualno i zanimljivo jer tipološki određuje razne devijantne pojave koje priječe organski društveni i turistički razvoj otoka. Prije svega autor uvodi pojam paraturizam kao inačicu za jednolične, masovne i aglomerativne oblike turizma koji gutaju pejzaž i ne donose korist lokalnim zajednicama. Također, ističe se problem šablonskoga pristupa prostornom planiranju u kojem je ono kao interdisciplinarni proces izgubilo na važnosti. Umjesto toga na scenu je stupio spekulativni urbanizam i profiterski turizam. Takve pojave zapravo štete turizmu samom jer on može biti snažan mehanizam ekonomskog razvoja samo uz kvalitetno prostorno planiranje. Problem linearne turističke urbanizacije, zaborav pojma mjesto i nekritična promocija pojma destinacije potiče praksu „rentabilnih destrukcija“ i zlouporaba. Rezultat je 53 dana turizma u većem broju mjesta na Braču i izgubljena vizualna konzistentnost.

U uvjetima takve razvojne krize autor u petom poglavlju razvija Pravila novog zvjezdanog trenutka, što je ujedno ključni scenaristički dio knjige, koji ima potencijala utjecati na budućnost. Polazeći od spoznaje da je turizam u osnovi socijalna filozofija slobodnoga vremena, autor se ponajprije zalaže za čuvanje biotropnih svojstava i antropoloških privlačnosti otoka. Preciznije za čuvanje malih mjesta kao specifičnih odredišta. U tu svrhu nužno je konceptualizirati transformacije malih mjesta tako da u svakom obalnom mjestu postoji barem jedan hotel za 300–400 gostiju te novi zdravstveni sadržaji (velnes, spa, fitnes) dok se mjesta i zaseoci u unutrašnjosti mogu okrenuti ruralnom turizmu oslanjajući se na koncept održivih životnih stilova kao ključan preduvjet za razvoj autentične (arkadijske) bračke ponude.

Revitalizacijski projekt

U tom smislu šesto poglavlje apostrofira vrtove zdravlja kao revitalizacijski projekt s kojim se može oplemeniti mnogo uz minimalna ulaganja, a koji u prvi plan iznosi organske biotropne karakteristike otoka. Vrtovi zdravlja komplementarni su konceptu hotelskih kuća zdravlja, koje bi trebale biti temelj konkurentne turističke ponude otoka Brača.

Sedmo poglavlje knjige zaokružuje ovu sveobuhvatnu filozofiju razvoja bračke receptivne funkcije koncepcijom dugoročnoga razvitka bračkog turizma. Autor donosi preciznu projekciju potreba za vodom i energijom i naglašava načelo ravnomjerna razvoja svih otočkih naselja, kako bi se otklonio postojeći kontrast u razini turističke razvijenosti. Poziva na obnovu stvaralačkog duha na otoku jer je „menadžment lokalne receptive“ ključ uspjeha. Više odgovornosti i znanja, a manje apartmana, preduvjeti su bez kojih neće opstati mala bračka mjesta. Bračke hotelske kuće zdravlja i orijentacija na preventivnozdravstveni turizam, tvrdi autor, utiru put novim „zvjezdanim trenucima“. Ne preostaje ništa drugo nego složiti se s autorom ovoga nadahnutog i idealističkog djela. Sasvim je, naime, izvjesno da bez velikog idealizma i jakog osjećaja za mjesto i teritorij neće biti moguće preokrenuti negativne trendove koji na Braču, ali i mnogim drugim dijelovima naše obale, nepovratno brišu povijesne tragove i duh malih mjesta koja su još u 20. stoljeću nadahnjivala mnoge naraštaje. Stoga je nužno preporučiti svima ovo štivo kako bi što prije osvijestili problem rentabilnih destrukcija koje se prikazuju kao razvoj, a koje zapravo razaraju hrvatski identitet.

*Saša Poljanec-Borić znanstvena
je savjetnica na Institutu dr. Ivo Pilar
u području sociologije i ekonomije